U petak 13. marta 2009. godine prestalo je da kuca plemenito srce Neđe Kovačevića, rodom iz Zupčića kod Goražda, od oca Jovana i majke Milice Kovačević. Rodbina i prijatelji će se oprostiti od pokojnog Neđe u ponedeljak, 16. marta 2009 godine od šest sati posle podne do devet sati uveče u Svetoj Gori, srpskom pravoslavnom pogrebnom zavodu u Čikagu, 3517 Nort Pulaski Roud. Mali pomen biće održan u sedam i trideset sati uveče u Svetoj Gori. Opelo je obavljeno u manastiru Svetog Save u Libertivilu u utorak 17. marta 2009. godine u jedanaest i trideset sati pre podne. Posle opela obavljena je sahrana na manastirskom groblju. Duboko ožalošćeni: Supruga Velimirka, ćerka Mladenka, ćerka Slobodanka Trkulja sa suprugom Ljubomirem i sinom Markom, brat Miloš Kovačević sa suprugom Zdravkom, brat Radoš Kovačević sa suprugom Nadom i decom, Goricom, Goranom i Zoranom, tašta Zora Ikonić, svastika Milena Kuljanin sa suprugom Nedeljkom i decom Danijelom i Dejanom, šurak Velimir Ikonić sa suprugom Sajom i decom Draganom i Bobanom, strina Goja Kovačević sa sinom Boškom i ćerkom Biljanom Gigović, rođak Miloš Knežević sa suprugom Mirom i familijom, prijatelji Tihomir i Mirjana Trkulja, familije Ikonić, Stojanović i Totanči, kao i ostala mnogobrojna rodbina, kumovi i prijatelji u Bosni, Srbiji, Engleskoj, Nemačkoj, Francuskoj, Australiji i Americi. NEĐO KOVAČEVIĆ Neđo Kovačević rođen je 8. Marta 1952. u Zupčićima, Goražde u Bosni. Uoči odlaska u U.S., on je proveo većinu svog života u Bosni. On je volio raditi na zemlji. Tokom ljeta je volio da pravi šljivovicu sa svojom familijom, koji bi došli iz Francuske i Njemačke. On se oženio 1979. sa suprugom Velom, i 1980. je dobio kćerku Mladenku a 1983. kćerku Slobodanku. Posle smrti njegove majke i oca, on je preuzeo njihovu zemlju i pobrino se o zemlji sve dok nije došao rat. Neđo je bio odvojen od Vele, Mladenke i Bobane mnogo puta tokom rata. Svaki put oni nisu znali da li će ga ikad ponovo vidjeti. Iako su njihovu Otadžbinu mnogo voljeli, Neđo i Vela znali su da nema budućnosti tamo za Mladenku i Bobanu, koje su bile samo djevojčice u to vrijeme. Tako su Neđo i Vela donijeli tešku odluku da napuste svoju zemlju u Bosni za Ameriku, gdje ljudi su govorili jezik koji oni nisu razumijeli. Dok je radio u Allstate zgradi upoznao je mnoge prijatelje. Neđo je bio neumorni radnik. On je obično radio sedam dana u sedmici, kako bi osigurao njegovu obitelj i snositi se sa poteškoćama življenja u Americi kao imigrant. Neđo je bio ponosan član unije SEIU Lokal 1, i prisustovao je u mnogim sastancima za podršku sindikata i borbu za bolji život za svoju obitelj i hiljadu drugih radničkih porodica. Samo prije dvije sedmice dana, on je marširao sa hiljadama radnika po ulicama centra Čikaga kroz snjeg i hladnoću, da se bore za svoja prava. Iako njegovo zdravlje nije bilo najbolje on je želio da maršira cijeli dan. Neđo je uvijek bio inspirisan po duhu solidarnosti s drugim radnicima svih nacionalnosti i porijekla i držao je plakat visoko u zrak govoreći: Borimo se za sve Radnike. Neđo je bio veoma dobar otac i suprug. Ovo je možda zato što je bio rođen na međunarodni Dan Žena. On je uvijek sretno proslavljao njegov rođendan uz Velin, Mladenkin i Bobanin dan. Prije sedmicu dana, na njegov zadnji rođendan, dao je svakoj od žena u svojoj obitelji po karanfil, koji mu je bio omiljeni cvijet tokom njegovog života. Davanje cvijeta je mnogo značilo Veli, Mladenki i Bobani. On je uvijek pokušao da ih zaštiti i uvjek je želio što je bilo najbolje za njih. Tokom najtežih vremena, on bi ih uvjeravao da će sve biti u redu, te je čak u takom stanju mogao da ih nasmije. Neđo i Vela su jedna duša i voljeli su jedno drugo duboko. Neđo je bio vrlo nježan i pokazivo je svoju ljubav i nikad se nije stidio da pokaže svoju ljubav za Velom. Oni su se brinuli jedno za drugo. Oni nikada se nisu odvajali jedno od drugog, i uvijek su rješavali zajedno probleme. Do svog posljednjeg dana, đemu je uvijek nedostaajaala mnogobrojna familija koja je rasuta po cijelom svijetu zbog rata i uvjek je želio da se jednog dana svi vrate u Bosnu i da žive zajedno još jednom. Njegovo srce je uvijek u njegovoj Otadžbini. Ponekad bi Neđo upitao Velu da li su trebali napustiti Bosnu. Vela bi ga podsjetila da su ovu odluku napravili za bolje sutra njihovim kćerkama. I svaki put, Neđo bi se složio sa Velom, te će reći: Da, mi smo to uradili za naše kćeri. Mi nismo imali izbora, i mi smo učinili što je bilo najbolje za njih. To je bio zadnji razgovor koji su Neđo i Vela imali prije dolaska na posao u petak, kada je iznenada i neočekivano umro. Neđo je uvijek znao da su Mladenka i Bobana jake osobe i tako da je imao povjerenja u njih da će uspjeti da se suoče sa bilo kojim problemima u životu. Iako je bila jednostavana radost za njega Neđo je volio da igra karte sa svojim kćerkama. On bi uvijek iznenadio svoje kćeri s malim, ali njima važnim darova. On bi im dao cvijet ili jabuku, ili što god je imao da bi ih obradovao. U njegovih zadnjih godina života, on je vidio njegove dvije kćeri kako cvate u uspješne žene, koje će uskoro biti prve osobe u obitelji sa fakultetskom diplomama. I pošto Neđo nije imao svog sina, Bobanininog supruga Ljubu je gledao kao svog rođenog sina. Oni su radili mnoge stvari što bi svaki otac i sin, kao što je ribolov i igranje šaha. Ljubo je bio tu kada je Neđo uhvatio najveće ribe. Pokojni Neđo će učiniti ono što može zaštiti svoju suprugu i svoje kćeri sa neba, dok će Ljubo biti ovdje na zemlji za njih. Neđo je bio najbolji deda kojeg bi bilo koji unuk poželio da ima. Neđovi najbolji trenuci u poslijednjoj godini svog života proveo je sa unukom Markom, koji ima gotovo tri godine. Neđo je bio sretan da vidi Marka gotovo svaki dan. Neđo bi se igrao sa Markom i njegovim igračkama, i najednom bi ga podignuo u zrak, a kad bio se umorio on bi legao pored njega. Kad bi se Marko smijao, Neđo bi se smijao sa njim. Neđo bi imao stalan osmijeh na licu kada je uz Marka, i to sporazumjeva zašto je Marko sretan, pametan dječak koji uvijek ima osmjeh na licu. Marko je naučio od svoga dede da uvjek bude nasmijan. Dok Marko neće odrasti sa svojim dedom igrajući se pored njega, Neđo će uvjek gledati i biti vodič Markov s neba, uvijek nasmijan dolje na njega. Napisala Mladenka Kovačević Ova čitulja ostaće zauvek na internetu kao večna uspomena na Neđu Kovačevića.